Platonov Timej na hrvatskom

Na početku želim izraziti uzbuđenje i ponos što sudjelujem u predstavljanju jedne neobične knjige – Skladbe svijeta Damira Barbarića – koja prikazuje drugu neobičnu knjigu, Platonov kozmogonijski dijalog Timej. Valja odmah reći da ponos proizlazi iz činjenice da Skladba svijeta ide u red onih izdanja koja u europskim kulturama svjedoče povezanost ne samo s fundamentalnim izvorima filozofije nego i s intelektualnim naporima desetina pokoljenja koja su tu misao održavali prisutnom, živom i mjerodavnom. Radi se, zapravo, o kritičkom izdanju jednog ključnog filozofijskog teksta kakvo je standardno u mnogim sredinama, i koje se svakih nekoliko desetljeća ili jednom u generaciji iznova izrađuje, dočim je u nas to rijetkost i neobičnost. Spomenuti je da je Barbarić prvo slično izdanje prijevoda i komentara šeste i sedme knjige Platonove Politeje objavio još 1991. godine (prošireno izdanje 1995), a da se onda ideja takvih izdanja u nas počela širiti tako da je Petar Šegedin 2002. godine objavio komentirani prijevod Platonova Parmenida, a Heraklitove fragmente nedavno je u komentiranom kritičkom izdanju objavio Igor Mikecin, u istoj ovoj biblioteci Aletheia Matice hrvatske koju uređuje upravo Barbarić, tako da i to već govori da pred sobom imamo poduhvat koji počinje predstavljati važan i pozitivan kulturni fenomen. Naročito je to bitno u sredini poput naše koja nikad nije imala integralne i jednom redakcijom uređene prijevode sabranih djela Platona, Aristotela ili bilo kojeg drugog ključnog filozofa, koji bi svjedočili odnos našeg vremena i naše zajednice spram najdubljih pitanja mišljenja i čovjekova znanja. To je pogotovo slučaj s Platonovim Timejem, koji se u tradiciji dugo smatrao glavnim i najvažnijim Platonovim djelom, a tek je danas ovdje dobio svoj prvi hrvatski prijevod. Premda nepostojanje hrvatskog prijevoda nije bilo preprekom da i ovaj dijalog bude predmetom povremenih promišljanja i istraživanja u našoj sredini, pojava prijevoda predstavlja trenutak kojim misaono naslijeđe ovog dijaloga i simbolički postaje dijelom našega predodžbenog svijeta i kulture.

Sve nijanse Platonove kozmogonije

Na početku valja kazati nekoliko riječi o samoj strukturi i sadržaju djela, kako bi se mogla ocijeniti važnost i veličina ovog pothvata. Uz grčki tekst, dan u pouzdanoj Burnetovoj redakciji, usporedno teče prijevod koji Platonove misli ne tek prenosi u hrvatski jezik nego čini mogućim da se i u tom jeziku izraze sve glavne misli i nijanse Platonove kozmogonije koja obuhvaća nevjerojatno bogatstvo kozmologijskih, astronomijskih, matematičkih, psihologijskih fiziologijskih i mnogih drugih uvida i pretpostavki o nevidljivom i vidljivom svijetu. Različite nijanse teksta, moguća tumačenja zagonetnih i teških mjesta, raspravljeni su u pozamašnom i minucioznom akribijom priređenom filologijskom komentaru koji, uzimajući u obzir rezultate rada mnoštva istraživača na desetak jezika od antike do naših dana, razrješava nedoumice razumijevanja na razini jezičnog izraza i predodžbi. U tom se pogledu pokazuje da je vrsno i temeljito znanje klasičnih i modernih jezika te poznavanje rada prethodnih komentatora ne samo tehnička pretpostavka prevođenja i razumijevanja nego i neophodno otvaranje teksta kojim se tek omogućava pogled u prostor mišljenja koji tekst nudi.

 * * *

Kažimo dakle iz kojeg je uzroka sastavljač usustavio postanak i ovaj svemir. On bijaše dobar, a u dobrome nikad ni u pogledu čega ne nastaje nikakve zavisti. A kao nje lišen, ushtjedne da mu sve postane u najvećoj mjeri nalik. Ako bi tko od razboritih muževa to prihvatio kao najpoglavitiji početak postanka i svijeta, najispravnije bi prihvatio. Jer htijući da sve bude dobro, a po mogućnosti ništa loše, bog je, tako preuzevši sve što bijaše vidljivo, ne mirujuće nego nepravilno i nesređeno pokrenuto, preveo to iz nereda u red, smatrajući ga u potpunosti boljim od onoga. A niti je bilo niti je dopušteno onomu tko je najbolji činiti išta drugo osim najljepšeg. Dakle, promišljajući otkrije on da od onoga po naravi vidljivog nikad ništa što je lišeno uma neće nikad, usporedi li se cijelo sa cijelim, biti djelo bolje od onog koje u sebi sadrži um, kao i to da je nemoguće da um u nečemu postane bez duše. Na osnovi tog promišljanja, stavivši um u dušu, a dušu u tijelo, izgradi cjelinu svemira, kako bi bilo najljepše po naravi, najbolje djelo izrađujući. Tako, dakle, treba prema vjerojatnom govoru kazivati da je ovaj svijet živo biće s dušom i umom u sebi, te da je uistinu nastao prema promisli boga.

Platon, Timej 29d7 – 30c1

* * *

No, da bi se to moglo, bilo je potrebno dati i povijest razumijevanja teksta i njegove recepcije u različitim epohama. To je stvar uvoda u kojem Barbarić daje rezonirani prikaz mjesta Timeja u europskoj filozofiji i znanosti te povijest njegove recepcije, prevođenja i tumačenja, od prvih prijevoda kod Cicerona i Halcidija, antičkih filozofa i komentatora kao što su Plutarh, Plotin ili Proklo, preko srednjeg vijeka, skolastike i renesansnih filozofa i znanstvenika sve do modernih mislilaca poput Hegela i Schellinga. Pri tome on ispituje generalnu poziciju te misaonu i znanstvenu, ali i svjetonazorsku poziciju pojedinih tumača, pretpostavljajući s pravom da njihova tumačenja dijaloga izviru iz tih pretpostavki te da ih i snažno reflektiraju. Osobita se pozornost pri tome posvećuje najmodernijim tumačima i priređivačima od druge polovice XIX. stoljeća koji su se orijentirali na znanstvene metode filologije te aktivno nastojali ukloniti naslage tradicionalnih kršćanskih i novoplatonističkih tumačenja. U tom se smislu propituju i kritički vrednuju pozicije najvažnijih modernih tumača kao što su, između više desetaka ostalih, Richard Archer-Hind, Alfred Taylor i Francis Cornford. Ali, i u tome je posebnost i veličina Barbarićeva pristupa i znanja, to nije tek kritika, neki negativitet i odbacivanje, nego prihvaćanje i preuzimanje onoga najboljega, uz jasnu svijest i izrečeni stav da „bez svestranog odmjeravanja (...) svake riječi teksta Timeja iz odnosa spram cjeline te gusto isprepletene mreže dosadašnjih interpretativnih dosega svako ozbiljnije bavljenje Timejem ostalo bi i uz najveći misaoni napor bez očekivanih rezultata“ (str. 37).

Istovremeno, a s obzirom na to da dijalog predstavlja „više nikad dostignut[u] sintez[u] kozmoloških, prirodoznanstvenih, psihologijskih, fiziologijsko-medicinskih spoznaja s onima čisto teoretske, naime ontologijske, teologijske i etičke naravi“ (str. 23), moderni su filologijski i znanstveno orijentirani komentatori, po prirodi današnje znanosti, dali korisne sugestije za razumijevanje detalja raznih prirodnih znanosti, ali se nisu upuštali u one spekulativnije, filozofske slojeve teksta koji su nužno ostali izvan njihova interesa, a koji su svakako ono najvažnije što dijalog daje. I to je mjesto na kojem nastupa Barbarićev „filozofski komentar“ koji polazi od pretpostavke da „bez uporišta u vlastitim filozofijskim uvjerenjima i stavovima svaki tumač ostaje slijep za dubinske slojeve smisla djela“ (str. 41). Treba kazati da vlastito filozofsko stajalište, koje autor smatra glavnim uvjetom za razumijevanje filozofije koju Timej izlaže, ne treba shvatiti tek kao filozofsku erudiciju, odnosno kao tehničku spremu i poznavanje oblika i sadržaja filozofijskih koncepcija i sistema, nego prije kao sposobnost da se na tragu teksta misli ne samo o njegovoj cjelini nego i o cjelini filozofije.

Prepoznatljiva filozofija
Damira Barbarića

Iako se ni prijevodu ni filološkom aparatu ne može odreći marna akribija kojom su se nastojali razjasniti svi teže razumljivi i zagonetni dijelovi teksta, prava vrijednost ovoga djela je u autorovom filozofskom komentaru. Ono što u njemu postaje usput vidljivo jest to da je Barbarić tijekom decenija filozofiranja i rada na vlastitim studijama, tekstovima, predavanjima, prijevodima i priređivanjima tuđih tekstova za objavljivanje, konsekventno razvio vlastito filozofiranje koje se ovdje, u dodiru s Platonovim filozofiranjem i slijedeći tekst Timeja kroz sve ključne probleme filozofije, kao što su smisao bitka, bivanja, ideje, supstancije, stvaranja, vremena, lógosa i mỹthosa, slobode i inog, pokazuje kao prepoznatljiva filozofija te zacrtani i izvedeni put mišljenja. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je osnovni uvid ovog filozofiranja da su kretanje, bivanje, vrijeme, u jednu riječ: dinamika, jedina moguća i zaprava ontologija svijeta i njena „supstancija“, ono iz čega, u čemu i od čega sve nastaje i biva. To je posebno vidljivo u Barbarićevu tumačenju Platonove zagonetne i teško razumljive koncepcije chō΄ra, za koju drži da je „jedno od mnogih imena za nedvojbeno najvažniju i ujedno najteže shvatljivu temu cijelog dijaloga“ (str. 403). Nju se prevodilo i razumjelo ili kao „tvar“, dakle kao pasivnu supstanciju i materijalni supstrat iz kojeg se nekom vanjskom silom stvaraju bića, ili kao „prostor“, golu protegnutost, ono od svega ispražnjeno, koje sve stvoreno u sebe pasivno prima i u kojem sve što jest naprosto biva. Barbarić na temelju filologijske egzegeze i svojih već i ranije objavljenih filozofirajućih razmišljanja o toj temi – podsjetimo samo na njegovu knjigu Chora. Über das zweite Prinzip Platons (Tübingen 2015.) – odbija oba spomenuta tumačenje i nalazi da je chō΄ra u prvom redu gibanje, i to ne gibanje nečega, nego gibanje naprosto. Chō΄ra nije naime ni praznina ni nerazlikovana tvar, nego je „ispunjena moćima odnosno silama“ (str. 410), i to mnogima i neodređenima, onim što je „ljulja“ i „potresa“, a što onda demijurg, bog proizvoditelj, oblikuje iz kaosa u red. No i ovo oblikovanje i uređenje nije nikad potpuno i definitivno, i nikad red ne može u potpunosti ovladati tim neurednim moćima i silama. Zato se iza reda, iza sjaja neba i sređenih ophoda nebeskih tijela, uvijek naslućuje ono iskonsko, nesređeno, tako da i upravljačka i svepokrećuća duša svijeta nije supstancija nego tek jedan dinamički sklop koji u krhkom jedinstvu održava „sustav metafizičkih počela bivstva nedjeljivosti, djeljivosti, istosti i drugosti“ tako da „njezin način bitka nije mirna postojanost bivstva, nego posve dinamičan bitak sile i moći“ (str. 379). Zato je ona, kao i svijet s kojim se povezuje u vidljivi sustav, „poprište nesmiljene borbe (…) onog djeljivog i nedjeljivog, istog i drugog, ograničenog i neograničenog, kretanja i mirovanja, jednoliko i nejednoliko kružećeg, suzvučnog i nesuzvučnog, razmjernog i nerazmjernog“ (str. 430).

Valja reći da je Barbarićeva filozofija  Platonova Timeja sva izgrađena na ovakvim oprekama i njihovom stalnom izviranju i uviranju u borbi i osporavanju te neprestanoj dinamici sila i moći. Čak i vječne ideje prema kojima se demijurg ravna i proizvodi svijet zapravo su tek „ono živo sámo“ (str. 432), pri čemu one kao nebeski i vječni uzori svega postojećega nisu drugo do temelji koji u sebi skrivaju nered, nesklad, napetost, dramu i borbu. Čovjek te iskonske kaotične sile rijetko iskušava te su mu one u pravilu skrivene, ali kao “nebeska biljka“, imajući korijen u temelju svijeta, obrazovanjem i odgojem približava se iskonu svijeta i udaljava od iracionalnosti i kaosa bes­konačne požude. Pri tomu, međutim, uvijek mora imati na umu da ispod uređenosti ključa neuređenost, ispod zakona požuda, te da to nije tek ljudski nedostatak i slabost, nego „sudbinska kozmička drama u punom smislu te riječi“, što je „svakako jedna od osnovnih pouka i poruka Timeja“ (str. 440). Stoga je naslov Skladba svijeta, koji izravno priziva muziku kao uređeni sklad koji u sebi skriva i ujedno pokazuju onu najdublju borbu i dramu bivanja, pogođen ne samo kao naslov interpretacije ovog dijaloga nego i kao bitna odrednica Barbarićeva vlastitog filozofiranja.